Socijaldemos

Izazovi socijaldemokracije danas ili put od sexa, rock n rolla do povremenih poslova i kredita ili put od ekonomske nepismenosti gdje znamo da riječ hiperinflacija uzrokuje patnju, a pojam  „grude snijega“ podsjeća nas na djetinjstvo i trenutak kada smo pogodili crveni kaputić slatke djevojčice iz susjedstva, do globalnih ekonomskih nomada.

Kapital je danas globalan, a rad lokaliziran, bolje rečeno lokalan. U uvjetima umreženog društva kapital je globalno koordiniran, a rad individualiziran. Stare, nacionalne industrijske grane napuštene su i uništene. Zamjenjuju ih nove industrijske grane, čije uvođenje postaje egzistencijalno, životno pitanje, za sve nacionalne zajednice. Javlja se opći globalni promet, opća međuovisnost nacija. Ne može se osporiti da mali broj ljudi, s povoljnim početnim položajima, koje proizlaze iz potpunih informacija i nesavršene konkurencije, profitiraju od procesa globalizacije. Rastuća nejednakost dohotka (income inequality) urušava cijelu nacionalnu, pa i regionalnu ekonomiju. Ekonomski, neoliberalna tvrdnja kao“ A rising tide lifts all boats“, više ne prolazi kao ekonomska paradigma. Nejednakost raste, država blagostanja (welfare)  se urušava, a oni koji povećavaju svoj dohodak kroz financijske transakcije i špekulacije postaju sve bogatiji, a dohoci onih koji žive od svoga rada, najčešće od proizvodno – uslužnih djelatnosti ne prate taj trend.  Izmjene poreznih sistema često idu na ruku najbogatijih. Neki nedavni procesi od prije par godina izazvali su strah ljudi od globalizacije i poljuljali povjerenje, a sustavi počivaju na povjerenju, u tržišnu ekonomiju. Banke i fondovi spekulativnim operacijama izgubili su milijarde dolara (Bear Stearns, Fannie Mae i Freddie Mac ) i došli pod okrilje države, što će porezne obveznike koštati milijarde i milijarde dolara. To su bile privatne tvrtke ili društva s iznad prosječnim plaćama menadžera koji su sklapali netransparentne i rizične poslove. Za njihove rizike i pohlepu sada gubitke plaća cijelo društvo, kroz poreze. Možemo zaključiti da su njihovi dobitci privatizirani, a gubitci socijalizirani.

 Usprkos tome, kao i devijacijama kapitalizma, još od njegova rođenja nakon 1848. godine (sve veća nejednakost i nestabilnost) kao sustava, kao amalgama, no kao jedinog sustava  koji je preživio i koji  provodi efikasnu i inovativnu ekonomiju, socijaldemokracija 21. stoljeća treba postati alternativa ortodoksnom kapitalizmu, ali ne i tržišnom gospodarstvu koje treba socijalno razvijati, i fino podešavati dajući odgovore na rastuću nejednakost i nestabilnost.

Nadalje,  suočavajući se s realnošću da nema više „plavih ovratnika“ tj. dominantnog radnika u proizvodnji, socijaldemokracija prostor mora nalaziti za ljude koji su na otvorenom tržištu, za ljude koji sudjeluju u kreativnoj ekonomiji i ekonomiji usluga, koji su osviješteni i koji se bore protiv rastuće nejednakosti, za ljude koji žele pristojan i dostojanstven život, za ljude koji rade u javnim servisima – javnoj administraciji, edukaciji, zdravstvenoj njezi i slično. Upravo su javni zaposlenici (školstvo i zdravstvo), prvi na udaru, kroz propagiranje neoliberalnih ekonomskih politika, koje se mogu u Hrvatskoj sažeti u dvije riječi koje postaju mantra i buzzwords nove hrvatske političke scene.  To su naravno „sveprisutne“ na prvome mjestu reforme, a nakon njih tranzicija.  Glavna posljedica takve tranzicije je slaba država, koja je onda spremna na vauchere za školstvo i zdravstvo (sjetimo se aristokratskog konzervativca Bismarcka, koji je praktično izmislio javne starosne mirovine i zdravstvenu zaštitu  kao javno dobro) koji su zadnja crta obrane socijalne i pravedne države. Postsocijalistički korporativni režim, posebno u istočnoj Europi, zapravo svojevrsni konglomerat politike, medija, stranih banaka i krupnog kapitala, takve ljude prikazuje kao parazite koji žive od poreza ljudi koji rade u privatnom sektoru, s prevelikim osobnim dohocima za rad koji pružaju ili uslugu koju daju.

Danas, kada se tehnologija koja se oslanja na znanje, koje čini i jedinu konkurentsku prednost,  sve više razilazi s ideologijom kapitalizma koja počiva na radikalnom obliku maksimiziranja osobne potrošnje, vrijeme je za transformaciju i duboku preobrazbu kapitalizma. Stoga europska, pa i hrvatska socijaldemokracija mora biti pomaknuta iz defanzive u pouzdanu alternativu, naglašavajući svoju snagu kroz odgovore o rastućoj nejednakosti i prevelikom utjecaju velikih korporacija i korporativnoga kapitalizma. Europski problem socijaldemokracije nije u nedostatku ideja, njih je pletora, već možda u nedostatku moći u globaliziranom svijetu, gdje  kroz postojeći model TROIKE, postoje unaprijed  zadana pravila ekonomske igre, koje se svode na štednju, a do nje se najlakše dolazi dezavuiranjem javnih usluga i javnog sektora bilo kroz smanjivanje prava i ili plaća u javnim uslugama.

Pomak iz defanzive u alternativu morao bi obuhvatiti sljedeće sadržaje transformacije:

Ekonomska transformacija – uporaba oskudnih dobara, faktori proizvodnje (rad (stanovništvo), kapital i zemlja), proizvodnja roba i/ili usluga, razmjena, potrošnja, struktura prostornih razmjena (intra i inter prostorne razmjene), stvaranje teritorijalnoga lobija, zapravo  stvaranje ekonomike sa srcem i hladnom glavom. Ekonomska transformacija odnosi se na postizanje ekonomskog rasta i razvoja kroz poticanje efikasne alokacije faktora proizvodnje tako da se postižu optimalni rezultati na mikro i na makro razini, sada i u budućnosti, uz uvažavanje društvene kohezije, inkluzije i prava radnika. To naravno, uključuje i stvaranje dobiti, jer bez dobiti gospodarstvo ne može opstati. No, valja raditi razliku između dobiti i „dobiti“. Normalna dobit je ona koja omogućuje nesmetan razvoj, uvažavajući postulate održivosti, a „dobit“ koja ostvaruje ekstra profite, ne pitajući za uništavanje okoliša i ugrožavanje prava radnika, svakako djeluje uništavajuće za društvo i sa sociološkoga i s ekološkog aspekta.

Možemo zaključiti da ekonomsku transformaciju trebamo promatrati kroz modernizaciju tehnološke i organizacijske strukture, kao i uz očuvanje prirodne osnove života, i to u procesu same produkcije roba i usluga uz široku participaciju lokalne zajednice. To se postiže kroz povezanost proizvodnje dobara i pružanje usluga s ekologijom, tj. s brigom o okolišu, kao i kroz poticanje stvaranja inovativnih rješenja, kroz razvijanje i umnožavanje održivih oblika gospodarenja. Također možemo reći da je ekonomska-transformacija sposobnost obnavljanja i razvijanja u postojećem ili malo proširenom obujmu.

Socijalna transformacija – struktura socijalnog života, uređenje građanskog društva, socijalna solidarnost, identitet, društveni kapital prostora, koji je slabiji u ruralnom području nego u metropolitanskim ili urbanim regijama.

“Socijalnu transformaciju treba povezivati sa samom strukturom socijalnog života, uređenjem građanskog društva, identitetom i društvenim kapitalom. Identitet također čini socijalni sadržaj prostora jer je on skup prostornih uporišta i socijalnih promjena u društvu koji obilježava  neki prostor. Upravo identitet čini jedinstvenost geografskog prostora u pogledu načina života kao socijalnog sadržaja. Socijalni sadržaj čini i društveni kapital, kao komponenta ljudskoga kapitala koja omogućava članovima zajednice da vjeruju jedni drugima i da surađuju u formiranju novih grupa i udruženja.”

Institucionalna transformacija – pravila, procedure javne politike, upravljanje i organizacije (država, regija, općina/grad)

Institucionalna transformacija odnosi se na jačanje mehanizama usmjerenih na izradu i provedbu javnih politika i institucionalnih sporazuma (razvojna partnerstva i strategija) koji učvršćuju i jačaju održivost društva. To se odnosi i na sposobnost zajednice da funkcionira tako da sama određuje uvjete života na svome prostoru

Javna transformacija –  javna dobra (okoliš, sigurnost, zdravstvo, kulturni sadržaji, instituti i obrazovni sustav).

 Javne politike su oblici društvene konstrukcije usmjerene na rješavanje problema s kojima se suočava zajednica. Javnim politikama želi se istaknuti sve veća uloga u međusobnim odnosima politike, društva i ekonomije, određivanjem zajedničkog skupa prioriteta za društvo. Valja istaknuti da je cilj javnih politika postizanje koordinacije u funkcioniranju različitih pojedinačnih politika uz osiguranje upravljačkih kapaciteta.  Uz javne sadržaje vežu se i javna dobra (okoliš, sigurnost, zdravstvo, kulturni sadržaji, instituti i obrazovni sustav). I ono što je najvažnije za progresivan i slobodarski pristup, pristup socijaldemokraciji 21. stoljeća je da su javna dobra sva ona dobra koja služe većem broju korisnika čije su koristi disperzirane po cijeloj zajednici, bez obzira žele li ga neki pojedinci rabiti ili ne, i što je vrlo važno: to su ona dobra kojima se ne smanjuje zadovoljstvo postojećih korisnika i njihov dosadašnji stupanj korištenja uključivanjem novih korisnika. (posebno zdravstvo i školstvo)

Umjesto zaključka – izazovi hrvatske socijaldemokracije 21. stoljeća

Da bi se prevladale unutarnje frustracije društva, ako nećemo stvarati unutarnje neprijatelje, potreban nam je neki sveobuhvatni cilj, prema kojem svatko može djelovati. U prošlosti takve su ciljeve imali vizionari koji su vjerovali u državu socijalnog blagostanja i pravedno društvo. Širom Europe socijaldemokratske stranke na ljevici su demoralizirane i što je još gore one su bez vizije. Ako ne postoji vizija, društvo prelazi u etnicitet i usmjerava se na mržnju i bijes prema manjinama, a posljedično nastaje socijalna i gospodarska paraliza. Ipak, prema čvrstom uvjerenju, moramo se držati toga da pojedinac nije jedini koji mora prema drugom pojedincu njegovati vrlinu pravednosti kako bi ostao moralan i pošten, nego mora  postojati pravednost institucija zajednice, koja se izražava u kolektivnim postupcima društva. Stoga danas govorimo i o političkoj pravednosti koja uključuje socijalnu pravednost, ali i uključuje i  prosvjetiteljstvo, gdje u središtu stoji čovjek i njegovo dostojanstvo.

Povucimo paralelu s Augustinom (crkveni otac) koji je prije 1600 godina napisao: Ako se ne poštuje pravda, što su kraljevstva negoli velike razbojničke bande. Pa i razbojničke bande nisu ništa drugo negoli mala kraljevstva. To su skupine ljudi kojima zapovijeda vođa  i koje su vezane zajedničkim dogovorom i dijele plijen po uglavljenim pravilima (da li Vas to na nešto podsjeća ili bolje rečeno koje su posljedice tih razmišljanja).  Danas se pojedinci  utjelovljeni kroz krupni kapital bez ustručavanja bogate na račun drugih, u pravilu ne kao prije 1600 godina s oružanim hordama koje haraju po cijelomu svijetu. Danas im treba laptop, mobitel i odvjetnički honorari. Govorimo o strvinarskim fondovima i globalnoj novčarskoj krizi i opasnostima devijacija novog fašizma.  Zato  nam  treba  nova paradigma  koja  ne  stavlja u odnos samo rad i kapital, već znanje i kapital . Kapital se ne smije pretvoriti u mantru oko kojeg treba plesati. Rad se ne smije promatrati kao puki faktor troškova. Mora vrijediti načelo prednosti znanja i rada nad kapitalom. Ne poričem pri tome prava vlasnika kapitala. Oni moraju biti u korelaciji s dostojanstvom rada, koji proizlazi iz znanja.

Kroz četiri transformacije naznačeni su neki problemi,posebno kriza identiteta i izazovi socijaldemokraciji u 21. stoljeću, pa bih u potrazi za odgovorima naznačio nekoliko osnovnih pretpostavki.

1. Filozofske– kako pomiriti tržišni kapitalizam i dati mu socijalnu odgovornost pod teritorijalnim kapitalom koji podrazumijeva lokalnu aktivu: prirodnu, društvenu, artificijelnu, organizacijsku, relacijsku i spoznajnu, koju čine prirodni izvori i socijalni kapital, kulturna baština i krajolik, aglomeracija i eksternalije, vlasničke mreže, privatne usluge, socijalni kapital, vodstvo, kreativnost i poduzetništvo, upravljačke strukture i kreiranje baze lokalnog znanja. To možemo nazvati svojevrsnom lokalnom imovinom ili aktivom i potencijalom za korištenje. Upravo u kontekstu globalizacije, jačanje teritorijalnoga kapitala koji se oslanja na lokalnu aktivu jest i potencijalna razvojna strategija zajednice koja se bazira na posebnostima i jačanju baze znanja samih dionika zajednice. Možemo zaključiti da novi teorijski koncepti ekonomskog razvoja imaju nekoliko dodirnih točaka: oslanjanje na visoko inovativna poduzeća, nove tehnologije, nove proizvode i usluge uz povezanost s obrazovnim institucijama, lokalnom i regionalnom administracijom.
2. Političke tradicije – ideje o pravednosti, jednakosti i moralnoj ekonomiji ili ekonomiji sa srcem, onoj koja izbjegava automatske mehanizme slobodnog tržišta. Nikada se neće postići utopijski način da će društvo biti potpuno socijalno i pravedno, ali treba vjerovati u snagu javnog i da će upravo država biti korektor rastuće nejednakosti, jer je nejednakost upravo posljedica neefikasnosti tržišne ekonomije
3. Načini upravljanja – način upravljanja društvom s naglaskom na zaštitu javnog dobra, a ne privatnog monopola, pritom ne zagovarajući državno vlasništvo.
4. Obitelj– obitelj srodnih stranaka, koje dijele zajedničke interese i ciljeve.
5. Socijalni liberali– isključivo liberalizam promatrajući ga kroz prizmu slobodarstva, osobnih prava, prava manjina (vjerskih, etničkih i seksualnih), preferirajući liberalne a ne represivne kazne-
6. Kozmopolitizam – kao vjera u ravnopravno i otvoreno društvo uz potporu institucija koje ograničavaju ekstremna bogatstva i siromaštva. Kao vjera u demokraciju, građanske slobode i pravnu državu. Kozmopolitizam kao obilježje ostvarivosti i progresivnosti.

Zaključno, za mene socijaldemokracija nije odraz društva, on je njegov izraz. Upravo stoga glavni izazov socijaldemokracije u Europi, je da ona bude europska budućnost, a ne epizoda u njezinoj povijesti.