PLAN OPORAVKA
Uvod
Hrvatska je uz Grčku, europska država članica koja je dobila najviše sredstava iz Europskog fonda za oporavak i otpornost, kad se promatra udio sredstava koja su na raspolaganju u postocima BDP. Cijeli Fond iznosi oko 4 posto BDP-a Europske unije, a Hrvatska će dobiti oko 13 posto svojeg BDP-a kroz bespovratna sredstva u iznosu od 6,3 milijarde eura i još dodatnih 7 posto BDP-a za povoljnije zajmove i garancije u iznosu od 3,6 milijardi eura. Za taj dio zajmova, sama Europska unija je odlučila zadužiti se u ime država članica po povoljnijim uvjetima euro obveznicama, a u otplati tih sredstava države članice, pa tako i Hrvatska će participirati u vraćanju kredita. Ovo je napomena da besplatan novac ne postoji, a isto tako i podsjetnik da u Planu oporavka RH, nema alokacije za sredstva iz zajmova i garancija (3,6 milijardi).
Bespovratna sredstva od 6,3 milijarde eura su stopostotna, dakle nema komponente nacionalnog sufinanciranja kao što je to kod sredstava iz dosadašnjih kohezijskih fondova. Ove godine kroz predfinanciranje može se povući 13 posto sredstava (oko 6 milijardi kuna), ali do kraja iduće godine treba ugovoriti 70 posto sredstava, a do kraja 2023. godine sva ostala sredstva, pri čemu se ona mogu potrošiti do kraja 2026. godine. Uz sredstva koja su nam u svakom višegodišnjem financijskom okviru na raspolaganju, pa tako i u ovom od 2021. do 2027. godine od otprilike 10 milijardi eura, te preostala sredstva za prethodno proračunsko razdoblje iz kojeg u naredne dvije godine moramo potrošiti još 5 do 6 milijardi eura, Hrvatska ima na raspolaganju značajna sredstva – famoznih 22 milijarde eura s kojima se svojedobno predsjednik Vlade hvalio da ih donosi iz Bruxellesa.
Predsjednik Vlade slavodobitno je objasnio predstavljajući program da ovo nije novac koji Europska unija daje nekoj Vladi i onda ga ona baca bilo kome tko ima nekakvih problema nakon COVID krize. Objasnio je on i da je ovaj plan oporavka u biti alat za reformu i za transformaciju, te treba pridonijeti povoljnijoj strukturi i učinkovitosti gospodarstva. Rekao je i da Vlada ide u trokorak – prvo će koristiti ova sredstva, zatim kohezijska, a onda još ostatak sredstava koja su zapravo krediti.
Međutim, problem je što Hrvatska nema Vladu koja zna na koji način iskoristiti sva ta sredstva na raspolaganju, bilo kao trokorak ili ne, odnosno ne zna kako definirati ciljeve, rokove, te kojim sredstvima i na koji način financirati njihovu provedbu. Naime, ova sredstva su dodatna sredstva povrh onih iz Kohezijske politike , te bi logika kvalitetne Vlade bila da ih iskoristiti za ono za što su namijenjena – oporavak (u prvom redu gospodarstva) i otpornost (gospodarstva, a onda i države na neke buduće moguće krize). Pristup u kojem imamo stav – bitno je da dođu sredstva ,odlično, ne moramo ništa dodatno ulagati, niti ih vraćati, idemo sad prvo koristiti ta sredstva, jer su ona bespovratna pa njima financiramo sve što pokušavamo već godinama, te dodatno krpamo proračunske rupe tamo gdje ih imamo – nije pristup koji će dugoročno osigurati: niti otpornost, niti oporavak, a bogami ni tranziciju hrvatskog gospodarstva.
E sada kako se voli reći“vrag je u detaljima”, a detalja nema. Nema ni osnove stvari, a to je ono o čemu uče studenti prvih godina-oportunitetni troškovi. Jednostavno, ako ste kapital i rad zbog viška novca u jednom trenutku ubacili u mogućnost A ne pazeći i ne misleći pritom previše, a ne mislite, faktori proizvodnje dugo će ostati “zaključani” u opciji A umjesto u opciji B gdje su povrati (pa i potencijali za dugoročno održivo zapošljavanje) mnogo veći. Što je ovdje i više nego vidljivo jer se može pročitati smjer, a to su: građevinski sektor i aplikacije, što će dovesti do eskalacija cijena građevinskog materijala i velikog uvoza, što uključuje i radnu snagu u građevinarstvu jer mi je nažalost više nemamo.
Nadalje, malo metodologije; Vlada do kraja travnja dokument šalje na uvid Europskoj komisiji i Vijeću. Informiranje o dokumentu i javne konzultacije dolaze 5 do 12, dakle potpuno je jasno da svi eventualni komentari kroz javne konzultacije u zadnji čas mogu biti samo kozmetičke naravi. Upravo zbog toga mnogi niti neće komentirati što u njemu piše, niti davati ikakve ozbiljne komentare, što zapravo Vlada i očekuje. Metodološki potpuno krivo.
Vlada ovakvim načinom šalje vrlo važnu poruku cijelom društvu – da je sve potpuno nevažno, osim njih samih. Nama je Bruxelles dao novac, dali su nam i upute kako da napišemo dokument za trošenje novca, mi smo to birokratski posložili iz dokumenata koje već godinama metodom copy and paste pripremamo, i mi smo ti , i samo mi, koji su odlučili za sve vas, jer mi to jedini znamo i razumijemo. Informirat ćemo vas, jer moramo zadovoljiti formu javnog savjetovanja i to sad i radimo.
Vlada ima i svoj, još jedan mitski dokument od 700 stranica i web stranicu https://planoporavka.gov.hr/. Mitski dokument nismo, a čini se i nećemo vidjeti, ostat će kao Jeti negdje duboko duboko u ledu i snijegu.
Malo i o povijest apsorpcije fondova EU – ključno je pitanje da li smo povećali apsorpcijski kapacitet i da li uopće možemo više od 2. mlrd potrošiti u iduće tri godine?!
U EU zadnjem proračunu 2014-2020 Hrvatska je imala 12,6 mlrd EUR za sedam godina, a do 2020. godine je uspjela potrošiti JEDVA 50% sredstava. Ugovorila je više od 100%, ali je potrošila 50%, a u anticikličnom pogurancu se računaju samo POTROŠENI novci i to oni koji ne idu na uvoz.
Npr. do 2018. godine su uspjeli potrošiti jedva 2 mlrd EUR, a nama sada upravo treba ogromna potrošnja u iduće dvije godine, a ako opet budemo tako neefikasni onda nam ovaj fond zapravo niti ne treba.
Bez jačanja apsorpcijskih kapaciteta, od svega toga nema ništa.
Izvor: https://cohesiondata.ec.europa.eu/countries/HR
Opće primjedbe
- Dokument je izrađen potpuno netransparentno i u potpunoj tajnosti s minimalnim ili gotovo nikakvim konzultacijama s javnosti, a radi se o jednom od najvažnijih dokumenata koji definiraju smjer hrvatskog gospodarstva u narednim godinama. Nije bila uključena stručna niti zainteresirana javnost, nisu bile uključene udruge gospodarstvenika i poduzetnika, koji bi sigurno mogli doprinijeti svojim prijedlozima, a nisu bile, naravno, uključene niti oporbene stranke, premda se radi o temi od nacionalnog interesa.
- Dokument koji se javnosti predstavlja djeluje nepotpuno i nedovršeno, sklepan zbrda zdola, bez redaktora, a i sama ga Vlada naziva Nacrtom. Ovaj dokument ne sadrži ništa sudbonosno važno za oporavak i otpornost na buduće krize, nema najvažnijih podataka niti makroekonomskih pokazatelja temeljem kojih je napravljen baš ovakav plan, a koje Europska komisija u svojim smjernicama izrade ovog dokumenta zahtijeva. Zato je nemoguće napraviti analizu utjecaja na gospodarstvo, kao niti dati ocjenu je li ovo za hrvatski oporavak uistinu zadovoljavajući dokument. No, ako ovako izgleda Plan oporavka, kao dokument koji djeluje na brzinu sastavljen iz postojećih nerealiziranih planskih dokumenata uz dodatke prevedenih dijelova europskih dokumenata onda je potpuno jasan pristup – zadovoljavamo administrativnu formu i propuštamo priliku da se kroz ova sredstva revitalizira hrvatsko gospodarstvo i promijeni njegova strukturata, te se time pokrene stvarni oporavak. U kontekstu OPORAVKA je ključno povlačenje sredstava, odnosno APSORPCIJSKI kapacitet i MULTIPLIKATOR zaposlenosti i dodane vrijednosti u sektorima koji će biti angažirani, odnosno sektorski mix.
- Vlada namjerno stvara dojam da su sredstva dobivena zato što je njihovo razumijevanje europskih politika i procesa te njihove pregovaračke sposobnosti iznadprosječne. Znamo da je politika stvar dojma, ali gospodo moja ovo je ipak previše. Pritom zaboravljaju da su njihove pregovaračke sposobnosti došle već do izražaja prilikom distribucije cjepiva. Ne zaboravimo da su sredstva dobivena kroz ovaj Mehanizam oporavka rezultat činjenice da smo jedna od najnerazvijenijih država članica Europske unije. Podaci koji su uzimani u obzir prilikom dodjele sredstava su BDP uslijed zdravstvene pandemije (mi smo tu među najvećim padom), stopa nezaposlenosti od 2015. do 2019. godine, projekcija rasta – uvjetovali su da dobijemo najveća sredstva u odnosu na BDP, kako bismo proveli reforme i pokrenuli gospodarstvo. Nije to rezultat uspješne, već neuspješne Vlade. Osim OPORAVKA, ovaj program ima dio koji se naziva OTPORNOST.
Nekoliko činjenica:
- Hrvatska i Grčka su dobile najviše novca jer su najviše pogođene!
- Najviše su pogođene, jer se radi o ekonomijama koje su previše ovisne o turizmu;
- Dio programa pod nazivom OTPORNOST bi trebao biti fokusiran na diversifikaciju gospodarstva, kako bi se smanjila ovisnost o turizmu, a načini kako to učiniti nisu poznati;
- U segment dokumenta koji se odnosi na gospodarstvo, baš doslovno strpani su: vodovodi, pruge i slične stvari, tako da ostaje dojam da je Bruxelleska domaća zadaća pogrešno shvaćena.
- Vlada i dalje pokazuje nevjerojatnu administrativnu nesposobnost i strateško nerazumijevanje europskog novca i novih programa koji su uspostavljeni kao odgovor na ovu pandemijsku krizu. Naime, Fond za oporavak i otpornost je pojedinačno najvažniji financijski mehanizam za financiranje onih aktivnosti zemalja članice koje trebaju dovesti do bržeg oporavka EU gospodarstva, te jačanja njegove konkurentnosti kako bi se umanjili negativni učinci mogućih novih kriza. Glavni sadržaj plana trebaju biti reformske mjere, ali i investicijski projekti posebno području digitalizacije i klimatske politike, kao dviju ključnih europskih politika u narednom razdoblju. Naravno da reforme moraju biti usklađene s pojedinačnim zahtjevima koje je Komisija postavila pred svaku od država članica, no nije dovoljno samo natipkati dokument s poglavljima reforme i investicije i time zadovoljiti formu. Vlada je propustila zaista strateški napraviti kombinaciju svih sredstava koja su nam na raspolaganju– te kroz Kohezijsku politiku nastaviti financirati javne projekte koji pridonose smanjenju regionalnih razlika među državama članicama (jer Kohezijska politika je unatoč nastojanjima da se smanji u sljedećem VFO, ipak i dalje trećina europskog proračuna), a kroz ovaj mehanizam provede investicijske reforme (a ne kako ona vidi sustavne, odnosno administrativne).
- Vlada je i dalje usmjerena na javne projekte koji su trebali biti sufinancirani projektima iz prošlog višegodišnjeg financijskog okvira. Ti projekti nisu realizirani zbog niza administrativnih problema – sustava javne nabave, problema s otkupom zemljišta, te činjenice da još uvijek traje faza izrade projektne dokumentacije. Njihova realizacija traje već 7 godina i postavlja se pitanje hoće li oni zaista biti realizirani ovim novcem jer se ne mijenja nikakav suštinski pristup. Nismo protivnici javnih investicija jer se kroz javne projekte, a pogotovo ako su financirani kohezijskim sredstvima,smanjuje zaostajanje Hrvatske u odnosu na prosjek europskog razvoja, pogotovo ako se radi o infrastrukturi. Javne investicije sigurno mogu biti i pokretač privatnih investicija, ali na ovako postavljen način, prvenstveno u sektoru građevinarstva, je ono što nas duboko zabrinjava. Ono što se kroz godine pokazalo, da je najveći problem ovakvog sustava financiranja javnih investicija je činjenica da naše tvrtke mogu tek kao podizvođači dobiti neki mali segment posla, što je često potpuno nedostatno. Bez suštinske izmjene pristupa javnoj nabavi i okretanje prema konceptu zelene javne nabave koja ipak omogućava da domaće tvrtke dobiju pravo prvenstva, smatrati da će javne investicije pokrenuti gospodarstvo je besmisleno. Nadam se da razumijete što je ideja akceleratora. (npr. Hicksovog)
- Zabrinjava Vladino nerazumijevanje što je to konkurentnost gospodarstva. Ako je najveći dio sredstava usmjeren na javne investicije, na kojima uglavnom strane tvrtke dobivaju sredstva, propuštamo pomoći nacionalnom gospodarstvu. Europska komisija nedavno je objavila podatak da 99 posto europskog gospodarstva čine SME poduzetnici i da su oni pravi zamašnjak oporavka. Većina ovih sredstava nije uopće njima namijenjena. Nadalje, rast BDP-a postići ćemo kroz povećanje zaposlenosti (porast osobne potrošnje) i izvoza. Dosadašnja ulaganja u javne investicije iz EU fondova do sada su imala relativno mali učinak na poboljšanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva i gospodarski rast, upravo ubog toga što je naše gospodarstvo ovisno o uvozu. Sad kad imamo mogućnost i sredstva ojačati konkurentnost hrvatskih tvrtki, Vlada ne zna kako usmjeriti sredstva i planira potrošnju ovih sredstava na isti način kako to radi s kohezijskim fondovima – jednako neuspješno. Kad predsjednik Vlade kaže da ovo nisu sredstva da ih samo tako dobije netko kome je posao ugrožen posao uslijed COVID-a, on očito aludira na poduzetnike koji komentiraju njegov Plan. No radi upravo to – sredstva daje javnim tvrtkama i državi.
- Zabrinjava Vladino nerazumijevanje reformi i nesnalaženje u procesu iskorištavanja sredstva koja su nam namijenjena za provedbu reformi. Jačanje konkurentnosti gospodarstva, a posebno njenog izvoznog potencijala mora biti nit vodilja ukupnih reformskih mjera kao i ulagačkih prioriteta. Za razliku od prethodnih Nacionalnih programa reformi, ovaj Nacionalni plan za oporavak i otpornost treba detaljnije definirati razradu investicijskih prioriteta koji će osigurati provedbu reforme, budući da sad postoji i konkretan financijski iznos, a što nije bio slučaj s nacionalnim programima reformi, koji su bili usmjereni na zakonodavne izmjene. (Čak i savjetnik predsjednika Vlade za izradu ovog programa kaže da je suština predlagati investicije koje podupiru nastavak ili provedbu reformi kako bi gospodarstvo i društvo bilo otpornije na buduće krize). Međutim, dokument je samo kompilacija postojećih dugogodišnjih reformskih mjera, i starih projekata koji nisu provedeni godinama. Njima sada sigurno nećemo ojačati gospodarstvo i provesti reforme. Osim deklaratornog stava da su reforme važne, Vlada sama propušta provesti suštinu ovog Plana i tim pokazuje da ne razumije i ne zna što napraviti.
- Nejasno je kako Vlada želi osigurati putem provedbe ovog Plana oporavka povećanje broja zaposlenih. Naime, kako dokument nema nikakve konkretne brojčane pokazatelje, niti javnost ima uvid u tih famoznih 700 stranica, te je potpuno nejasno kako se došlo do tog broja. S obzirom na to da prevladavaju ulaganja u javne investicije, a ne u poduzetništvo, koje kroz razvoj novih tehnologija, istraživanja i razvoja te konkurentnosti i izvoza mogu jedini otvoriti nova radna mjesta, nije jasno gdje će se ta nova radna mjesta kreirati. Republika Hrvatska ima input-output tablice koje objavljuje na Eurostatu u njima je moguće analizirati gospodarstvo na razini razdiobe na 64 područja, odnosno razreda gospodarstva i procijeniti efekte navedene potrošnje na broj zaposlenih i/ili dodanu vrijednost po područjima. Ovisno o strukturi usmjeravanja sredstava po sektorima, multiplikatori zaposlenosti I dodane vrijednosti mogu biti veći ili manji. Od ljeta je bilo više nego dovoljno vremena da se naprave simulacije takvoga tipa, a one nisu napravljene (postoje i ljudi koji to jako dobro rade), tako da se postavlja pitanje I zašto premijer “leti na slijepo” s planom oporavka.
- Ciljevi su definirani općenito. Dokument osim što na pojmovnoj razini sadrži sve ključne riječi – digitalno, održivo, otporno, zeleno, konkurentno i cijeli set Europskoj komisiji važnih pojmova – on je sadržajno potpuno prazan. Nadalje, kad se piše o investicijama na nekoliko mjesta u dokumentu kao investicija, navedene su kao investicije: npr. unapređenje sustava procjena učinka na gospodarstvo, analiza poreznih poticaja za istraživanje i razvoj, te razvoj web aplikacije o mogućnosti ostvarivanja socijalnih naknada na nacionalnoj razini, što je vrhunac ekonomske gluposti.
- Nemamo nikakav uvid u konkretne projekte, u javnosti se spominju doduše samo dva – rekonstrukcija rafinerije Sisak i projekt istraživanja i razvoja tvrtke Mate Rimca. Navodno su ti konkretni projekti razrađeni u ovom velikom dokumentu, no ako su to projekti koji su kroz ovaj Sažetak, samo spomenuti kao što su spomenuti: ulaganje u željeznice, reforma plaća u javnom sektoru, pametna poljoprivreda ili digitalizacija u poljoprivredi, (zar to nije isto) onda je potpuno jasno da konkretnih projekata koji bi mogli potaknuti gospodarski rast i konkurentnost zapravo u dokumentu nema.
- Vlada i dalje ustraje na reformama sustava državnih poduzeća na način na koji to radi već godinama – znači bezuspješno. Kao reforme navodi revidiranje popisa poduzeća od posebnog državnog interesa, unaprjeđenje korporativnog upravljanja u državnim poduzećima, jačanje ljudskih kapaciteta u provođenju korporativnog upravljanja u državnim poduzećima, privatizacija dijela državnih poduzeća. Ako je Vlada odlučila sredstva koja su joj dana na raspolaganje da bi povećala gospodarsku konkurentnost, utrošiti na upravljanje onim što mora raditi kao svoj redovni posao, onda je potpuno jasno, da nema nikakve vizije niti razumijevanja što treba napraviti kako bi se osigurala nekakva buduća gospodarska stabilnost. Vlada kao da ne misli da je njezin problem od čega će živjeti ljudi za otprilike pet godina.
- Kad je slikovito troskokom opisivao buduće aktivnosti svoje Vlade, predsjednik Vlade je najavio i dodatni dio sredstava od 3,6 milijarde eura, koja nisu bespovratna sredstva i čime ćemo se baviti nekad u budućnosti. Vlada tu ilustrira da novac Europske unije poima kao besplatan i kad dobije taj besplatan novac, ona će ga iskoristiti za jedine projekte i reforme koje ima na papirima, one koje nije dosad uspjela provesti niti realizirati. O tih 3,6 milijarde eura nema riječi u ovom dokumentu pa nije jasno što se s njima dogodilo.
- Nedostaje mu slika anti-cikličkog “poguranca” nakon korona krize;s posebnim naglaskom na turizam kao amalgam gospodarskih grana, za kojeg je predvođeno u ovome planu oporavka premalo sredstava. Da ponovimo ciljovih sredstava je POKRETANJE GOSPODARSTVA u kratko roku kako bi se potaknula proizvodnja, povećao BDP, napunio proračun I IZBJEGLO MJERE PRORAČUNSKE štednje!! ( Austerity). Ako ovaj novac ostane neiskorišten, ili ako bude usmjeren na poslove koje će raditi strana poduzeća ili investicije s velikom uvoznom komponentom, anti-ciklični poguranac će izostati i posljedica će biti da će Vlada zbog svojih današnjih odluka i nesposobnosti biti primorana od Sabora tražiti rezanje proračuna, odnosno investicija, plaća i državne potrošnje kako bi zadovoljila Maastrihtške kriterije.
- Nije jasno u potpunosti kako Vlada vidi sinergiju javnih i privatnih ulaganja, naravno sve u svrhu jačanja konkurentnosti gospodarstva. Za naslutiti je da Vlada misli da će kroz javne investicije rasti sektor građevinarstva i IT kroz digitalizaciju.
- Iz ovog dokumenta potpuno je jasno nepostojanje gospodarske vizije Republike Hrvatske, no jasno je i nešto drugo, a to je da itekako postoji vizija što napraviti s javnim financijama. To proizlazi naravno iz činjenice da je ministar financija kudikamo sposobniji od ministra gospodarstva i da zna kako iskoristiti sredstva na raspolaganju za ono što on smatra prioritetom – smanjiti zaduženost države. Javni dug je trenutno na 89 posto (330 milijardi na kraju 2020. godine) i veći je od planiranog. Ako postoje europska sredstva koja mogu pomoći da se to riješi, ona su i više nego dobrodošla. To naravno nije dugoročno razvojno, jer ako ne vraćamo novac u novi razvoj, ostajemo trajno zaključani i vezani ekonomskim verigama u vlastitoj bari ili u statusu quo. Ovakvim pristupom sprječavamo daljnju krizu javnih financija, moći ćemo uvesti euro, što je strateški cilj Vlade i iskoristiti sredstva na raspolaganju, ne za razvoj, nego za popraviti postojeće stanje nesposobnosti vladajućih.
Zaključak
U javnosti se posljednjih dana raspravlja o tome vole li oni koji komentiraju Nacionalni plan oporavka Hrvatsku ili ne. Nitko nije protiv donošenja Plana oporavka i svi mi smo ovdje, ili bismo barem trebali biti, jer Hrvatskoj želimo dobro.
No, ako se Hrvatska voli birokratskom samodopadnošću I samodostatnošću, nebrigom za hrvatsko gospodarstvo, bijegom od konstruktivnog dijaloga u definiranju razvojne strategije u narednih nekoliko godina, potpunim pomanjkanjem empatije o tome kako će izgledati budućnost u gospodarskom i u društvenom smislu i u konačnici nerazumijevanjem posljedica takvog postupanja na budućnost ove zemlje – onda nitko ne voli Hrvatsku, osim Andreja Plenkovića. A pitanje je da li Hrvatskoj i njezinim građanima takva ljubav treba!